Fašnik je nama odraslima, dok smo bili djeca,  bio  jedan od najomiljenijih dana u godini. 
Bila je to prilika izvući iz ormara maminu odjeću iz djevojačkih  dana koju ostatak godine nismo smjeli ni taknuti, tatino svadbeno  odijelo  –  dok je bio mršav; a oni sretnici čija je  mama ili baka bila vješta u šivanju imali su priliku prezentirati dizajnerske komade vlastite proizvodnje.

Poseban je doživljaj bio prvi puta ići u mačkare, odrasla ekipa te pokupila na kućnom pragu uz svečano obećanje roditeljima da će te paziti i ne izgubiti u susjedstvu (to obećanje je palo u vodu izlaskom iz dvorišta jer su najmanji po hijerarhiji išli na kraju kolone, a kak buš brzo hodal za velikima ovisilo je isključivo o kondiciji i količini odjeće koju si nosil ).  Repertoar pjesama se unaprijed znao  „Mi smo male maske, došle smo iz Jaske, dajte nama kuna da bu vreća puna“, ili „ I JUU –JU JU da bu repa debela“ uz neizostavno juškanje i plesanje po susedovom dvorištu. Bilo je važno razraditi i strategiju polaska, iz kojeg kraja sela krenuti, u koje doba da nas nebi koja grupa mačkara možda preduhitrila.

Onda je usljedila igra „prepoznavanja“ (premda sada s odmakom, vjerujem kako su nas svi odmah na prvu prepoznali), i ono (realno) zbog čega smo i išli u mačkariju – domaća krafna, malo kunica i koje jajce.

Vođa ekipe, uvijek najstariji član maskirane grupice, bio je blagajnik i njegova kuća je bila mjesto „isplate“.  Na stol se istresla sva zarada , pažljivo zbrajala i na jednake dijelove podjelila svim članovima skupine.  Bilo je boljih i „lošijih“ godina, ali tim prihodom đžeparac se znao lijepo uvećati. Bio je to najbolji osjećaj na svijetu.

Eh , to su bila vremena. Unazad nekoliko godina mačkare u ovom obliku koje smo mi obavljali , skoro pa su nestale. Nadaš se da će ti  netko pokucati na vrata, da se pokažeš u ulozi domaćina koji nema apsolutno nikakvog pojma čije si dijete.

Zato smo mi u KUDu Desinec  od ove godine uveli dječji fašnik, kako bismo djeci prenesli upravo ovo što sam gore  napisala.  Ove godine još nisu juškali i plesali po Desincu, al svečano obečajem da već iduće godine ova vesela ekipa tjera zimu i obilazi susjedstvo! A vi odrasli znate koja vam je zadaća- prisjetiti se svoga djetinjstva, otvoriti vrata , ne prepoznati mačkaraše i naravno nagraditi ih – eurima.

I juu-ju –ju , da bu repa debela!

Od srca za uspomenu mojim kudovcima,

Martina Županac